One of the tiring facts of life is that every day we have to make some kind of choices. Either it's prom's dress, new hair color, what to wear on certain occasion, or is he the right for me. Not to mention the "adult" kind of every day choices with so much responsibility not only for ourselves but others. Hard one, and not much fun, ha?
I'm kinda used to make decisions. Even the hard ones. I used to be so bloody good at that.
But you see, the problem that comes with making choices is often called Guilty Conscience. At least I'm having trouble with that for all my life, and I'm sure that many of you do know what I'm talking about. But if there's some way to delete that extra feeling wouldn't it just be marvelous?
You know like- I would love to have chocolate every day (and stay thin off course), without feeling guilty.
I would love not to hate that unstylish Milka cow who's having Those shoes or whatsoever.
Personally I don't hate anyone and the jealousy part in brain just doesn't exist. But I so hate myself from time to time for being too weak for some people or situations who are instantly hurting me, and no matter how aware I am of all different types of manipulations, I always end up putting my back for the one that doesn't deserve it. Is it a good or a bad thing I can't say. On one way I'm kinda proud of that naive thing I kept in myself but on the other- not practical at all and it hurts like hell. Like too small high heel stiletto that you've bought only because they didn't have your size. Is it all so easy and black and white and should we train ourselves to just take it that way. Like that Afghan hound on a chair. Oh how often I feel confused like that! Or should we stay where we are? In our grey area. There's so much place to play hide and seek sometimes.
My vote goes for grey!
and yours?
Sincerely, your liar.
![]() |
| serenahphotography.com |
Jedna od možda najzamornijih stavri koje život čine dođu mu izbori. Bilo da se radi o izboru prave haljine za maturu, novoj boji kose, šta obući u kojoj prilici, iliti onoj čuvenoj- da li je On pravi za mene. Da ne pominjem tek one "zrele" odluke koje dolaze ruku pod ruku sa samostalnošću i vuku za sobom celu kompoziciju vagona odgovornosti. Gadno, jel da? A ne zvuči ni preterano zabavno.
Nisam imala nekih poteškoća u donošenju odluka. Čak i onih zaista bitinih. Čak sam nekada bila i jako dobra u tome. Ali vidite problem nastupa u onom trenutku kada se posle donošenja odluke javi ono što se zove Griža Savesti. Barem ja imam taj problem koji je evoluirao do onoga što se u psihologiji stručno naziva Kompleksom Griže Savesti. Nadam se da većina vas zna o čemu pričam. Te ne bi li bilo prosto divno kada tako nešto ne bi smaralo naša nejaka telašca i umorne umove?
Znate ono tipa- hoću da jedem čokoladu svaki dan, ostanem mršava, bez da me posle toga grize savest?
Ili- kako to ona "mučenica" koja opasno podseća na Milka manekenku akka Kravu, ima baš One cipele?
Lično sam operisana od osećaja ljubomore, i jako sam genetici i vaspitanju na tome zahvalna, što ne znači da često ne mrzim samu sebe zbog ponovnog upadanja u neke situacije za koje unapred znam da će me pogoditi, i koje su često plod nečije manipulacije. Koliko je to dobro, možda znate i sami, ja baš i ne. Neko može se biti jako ponosan na sebe što se je upravo ta naivnost zadrzala kao nešto što izdvaja od ovog "pokvarenog sveta", dok sa druge, morate priznati ne zvuči ni malo praktično, a i česo boli previše? Kao kada kupite baš one salonke sa vrtoglavom potpeticom ali broj manje jer vaš, naravno, nisu imali. Tako nekako boli.
Pa da li je baš sve tako crno- belo i treba li se potruditi da se tako postavimo?
Ili je možda bolje da se držimo onog sivog prostora sa tako puno različitih varijeteta u kome opet zanmo da plivamo? U njemu se mogu igrati i žmurke, znate?
Moj glas ide sivoj!
A vaš?
Iskreno, vaš lažov.


















































